Šta god napravim, ništa ne valja, uvijek se samo po meni pljuje, a ostatak svijeta je kao savršen ......neću se previše žaliti jjer nema smisla. Život jednostavno nekad treba prihyatiti takvim kakvi je jer nitko ne može znati šta nam budučnost nosi. Možda surta bude bolje, nadam se.......mene ubija jedna stvar, Kao što sam u prošlom postu pisao, rekao sam da sam se skinuo sa svih tableta,...sad pijem minimalnu terapiju i ok mi je.......problem nastane kad dođem do SANVALA....e taj sanval me muči jer ćim dođem do njega svih300mg ušmrčem kroz nos. Bojim se to reči svojima jjer bi me zatukli ne mislim ići. zatukli, a psihijatru................ kad mi je loše od sanvala. imam osjećaj da ču umrijeti....strašan osjećaj,,,, a valjda sam preslab ili je sanxal tako ovisan o meni......ne znam

Vjerujem da mnogo ljudi znaju o čemu pričam. Kreneš se liječiti, a kad te puste van, u totalnom si kurcu, nemaš volje za ništa....i ono najgore, osoba se povuče u svoja četiri zida. A u ta četiri zida nastaju čudne misli, pa i razmišljanje o suicidu. Volio bih vam reći samo ovo: odjebite s takvim mislima jer s tim nećete ništa postići. Većina vas zna da onaj koji je počinio samoubojstvo, sekundu prije bi odustao, ali je čin počinjen i nema mu spasa. Taj je gotov. I ta sama samoubojstva su kukavički čin pa ne želim vam kratit vrijeme s tom temom, iako vjerujem da ću vas tu i tamo baciti u suicid.. Pričati ću vam uglavnom kroz šta sam ja prolazio..


PA DA KRENEMO
Kad sam imao 15god, ubio mi se frend i to me jebeno pogodilo.Prije toga mi se susjed ubio u dobi od 14god. E tada mi je sve krenulo nagore, imao sam osjećaj da tonem, bio sam u kurcu, deprimiran. Kad sam prvi put pokušao samoubojstvo, spasio me pas koji je lajao dok nije došao susjed. Cijela obitelj je bila izgubljena, utučena. Znao sam da sam ja krivac te situacije. Par dana kasnije smo odlučili otići psihijatru, razgovor mi je dobro došao, a uz sve to, dobio sam i laganu terapiju.


Pošto to nije imao nikakvog efekta, odlučili smo potražiti pomoć u Zagrebu....Smješten sam u bolnicu za djecu i maloljetnike . U ustanovu KUKULJIĆEVA11. U početku me i bilo strah. al nakon 2dana, sam bio kao kod kuće. Moji su otišli kući i bio sam prepušten samom sebi. Iz dana u dan mi je bilo sve bolje i bolje. Uživao sam tamo.Bio sam opušten, ali kad smo dobivali terapiju, imao sam osjećaj kao da sam na nekim drogama,....divan osijećaj.

U bolnici mi je bilo super, bilo je ljubavnih veza, slušala se mjuza, čitali smo. Ja sam uvijek čitao Jacka Londona kojeg i dan danas čitam. Da ne duljim, kad nam tehničari nisu dali cigarete, kolektivno smo odlazili po injekciju prazina.......uglavnom, taj dio proveden u KUKSI, mi je bio najljepši u životu.....

A sad kako postati ovisan? Nije neka mudrolija. Primjerice kad jednom uzmete xanax i piete ga nekih pet,šest tjedana i tako u krug,,,,,fora je u tome da nam taj jedan xanax postaje slab i odmah udvostručimo dozu. No nakon nekog vrenena ni to nije dovoljno. Tada počnete tražiti lijekove koji će vas opustiti..No taj način života ne vodi nigdje, nego u rupu, u propast, travu, kokain, heroin.Kad shvatimo da smo ovisni , trebali bi pronaći nekakvu pomoć. Nije sramotno otići k psihijatru ili psihologu.





Za kraj,,...neki tvrde da se lakše skinuti s koke isl jer je terapija bazirana na lijekovima, subotex i slične pilsice. Kod nas tabletomana je drugačije jer se skidamo s tableta upravo tabletama....tu je cilj smanjivanje doze, i tako postepeno. Kod naglog prekidanja dolazii do apstinencijske krize, a to može uzrokovati jako teške zdravstvene probleme..

Ja sam se vrlo brzo riješio tabletomanije. Prvi korak je priznati sam sebi da si ovisnik, a onda direktno psihijatru, a ako je moguće ostati desetak dana na psihijatriji da liječnici mogu pratiti vaš napredak.....bio sam ovisan o diazepanima, znači o helexu, misaru, apaurinu, normabelu, prazinama i svakoj tableti koja je sadržavala diazepan.Četiri mjeseca sam čist i osjećam se bolje. Doduše, pijem tablete koje sam dobio, no ni jedna ne sadržava diazapen.U skorije vrijeme se nadam da će se i ova terapija smanjiti sve dok ne dođem na nulu.




Ako ikoga zanima nešto više o ovoj temi, neka mi se slobodno javi.....SVI ZA JEDNOGA, JEDAN ZA SVE ..........

Ljudi su stvarno glupa stvorenja koja razmišljaju samo o sebi, nemaju ni malo sažaljenja nad drugima, nemaju srca. U našoj maloj lijepoj državi se baca na tone hrane, dok u nekim afričkim zemljama djeca doslovno umiru od gladi. Amerikanci su mi nažešći...bogata nacija, velesila koja samo javnosti maže oči da želi pomoći, a zapravo ih boli ona stvar. Nedavno sam gledao film s meni omiljenim glumcem Gerrardom Butlerom koji je sniman po istinitom događaju i skoro sam zaplakao. Osim Afrike, uzmimo u obzir i Irak, Afganistan i druge ratne zone kojih nažalost ima sve više, i u tim zonama je sve više djece ratnika ili djece ubojica. Nije to ništa novo, svima nam je to poznato, no žalosno je vidjeti desetogodišnjaka s puškom u ruci...kroz šta sve ta djeca prolaze nije normalno, no nije normalno ni da mi svi skupa na takve stvari zatvaramo oči, okrećemo glavu kao da se to nas ne tiče. Ne znam kako, ali znam da svaki pojedinac može pomoći na neki način. Ekonomska kriza nas je sve pogodila, neke više, neke manje, ali činjenica je da i dalje živimo luksuznim životom. Svaki dan pušači kupuju barem jednu kutiju cigareta, kupujemo grickalice, žene odlaze u kozmetički salon, na razne estetske operacije, kupujemo aute koji i nisu baš jeftini, da ne nabrajam dalje...sve je to luksuz. Da ne pričam o hrani koju nakon jednog dana bacimo u kontenjer jer previše skuhamo i ne jede nam se ista hrana dva dana za redom.

Ne razmišljamo o maloj, nevinoj aričkoj djeci koja bi sve dala da imaju jedan pošten obrok na dan, previše smo licimjerni, škrti i glupi. Toj djeci je potrebna pomoć, trebaju lijekove, hranu, odjeću, obuću da bi preživjeli. Ne znam koliko ih umre na dan zbog gladi, ali znam da je broj užasno velik. Valjda nismo dovoljno osviješteni......mi smo imali tu sreću da završimo školu i imamo dovoljno sretnu budućnost, a ta djeca samo čekaju kad će ih stići smrt. Vikendom se topimo u alkoholu, a oni nemaju pitke vode...žalosno je kako nam život određuje budućnost samo po tome di smo rođeni, a još je žalosnije što mi koji imamo ne razmišljamo srcem, nemamo sućuti prema drugima jer mi smo siti, a oni umiru....

Oznake: glad

Čudno vrijeme, čudni ljudi...a čudan sam i ja, možda pomalo i morbidan. Živim iz dana u dan bez ikakvog cilja, a i previše razmišljam o stvarima o kojima ne bih trebao i koje nisu baš normalne. Previše gledanje tv-a i visenja na netu. Strašno..volim leći u krevet, zapalit i razmišljati o svemu i svačemu. U zadnje vrijeme razmišljam o ubojstvima. Kakvo bi bilo moje prvo ubojstvo? Vjerojatno bih koristio nož ili nešto oštro i bilo bi prilično prljavo. Siguran sam da ne bih koristio vatreno oružje, to me ne privlači.

Prvo bih našao dobru žrtvu za koju smatram da bih je mogao savladati, ali nikako ne bih odabrao žensku osobu. To bi bio muškarac od nekih osamdesetak kilograma. Neko vrijeme bih ga pratio i promatrao da mu uđem u rutinu, da ga bolje upoznam, da otkrijem koje su mu slabosti ako ih ima. Ne bih ga zaskočio negdje u uličici gdje bih sam bio ugrožen, ubio bih ga u njegovom domu, naravno, pazio bih na to da odaberem osobu koja živi sama. E sad, kako postići to da ne ostavim nikakve dokaze? Koliko je to teško, toliko je i jednostavno. Činjenica da je tehnologija jako napredovala nebi mi išla u korist, ali i to se da izbjeći. Na sebe bih navukao obično zaštitno odijelo, a ispod njega dva sloja odjeće, i to nove jer na staroj ima kose, mrtve kože isl što bi me moglo raskrinkati. Na glavu bih stavio kiruršku kapu i masku i nosio bih rukavice. Pri ulasku u stan ili kuću, ne bih provaljivao, nego čavlom obio bravu kao što se to nekad radilo. Ušao bih noću kad žrtva spava, došao do nje, primio joj glavu i povukao unazad. Zatim bih joj britvom razrezao grkljan. Vrlo jednostavno i učinkovito. Znam da bi krvi bilo posvuda, zato i nosim odijelo. Izašao bih van, sjeo u auto i otišao na neko osamno mjesto i tamo se riješio odjeće. Vjerojatno bih ju zapalio jer je tako najsigurnije, a britvu bih zakopao. Sad mi samo preostaje čekati jel će me uhvatiti ili je ipak moguće počiniti zločin i proći nekažnjeno...

Oznake: ubojstvo

Kad se spusti večer, u meni se budi sanjar...budni sanjar...u glavi mi se miješa milijun stvari, milijun rečenica, milijun stihova. Večeri provedene s mojim mislima su nešto najljepše. U svojim sanjarenjima ja sam svoj gazda. Ponekad mi u kasnim satima dođe da napišem neki stih, neku misao, ali jednostavno sam prelijen da uzmem olovku i papir u ruke. Pustim si dobre, stare evergreene, legnem u krevet i sanjarim. Sanjarenja su predivna. Dok sanjarim, svijet mi se čini kao bolje mjesto za življenje, poštenije i ugodnije. Često sanjarim o savršenoj ljubavi, o ljubavi kao iz filma ili romana Nore Roberts. Ovako besmisleno hodanje kroz život je nezdravo. Odlazeći od žene do žene i tako u krug.. Sanjarim da ću naići na onu pravu, no možda sam je već našao, ali sam je takoreći preskočio. Možda je bila u mom naručju, ali ja to nisam uočio.
Razmišljajući tako često se pitam bih li išta promijenio u životu ili je sve onako kako bi trebalo biti..ne znam. U mojim stihovima je sve savršeno, bez ijedne pogreške, barem ja tako mislim. Znam da savršenstvo ne postoji, no često u svojim mislima zamišljam savršen, idiličan i bezbrižan život s onom pravom ljubavi...no, to su samo moje misli. Pitam se koja je svrha moga života, za šta sam stvoren? Nemam odgovor na to, no u mojim mislima mogu biti što god poželim. Sanjarim o svijetu gdje sam sretno zaljubljen..naravno, ja sam glavni lik tih mojih priča.
Ne znam što ću ostaviti jednog dana kad umrem. Volim razmišljati o smrti. Ne bojim se jer ne znam šta me poslije zemaljskog života čeka. Svaka sekunda provedena na ovom svijetu me približavaju smrti, a nikad ne mogu znati kad će ona doći po mene. Možda je ovo poslijednji post koji ću objaviti..možda ću nakon toga umrijeti, a možda za 50 godina. Dok se to ne dogodi, udisat ću ovaj zrak, pisati stihove, tekstove, sanjariti..jednostavno ću živjeti. Sanjarim, sanjarim kao malo nevino dijete, a već odavno to nisam. Ja sam samo čudan cvijet koji po danu vene, a dolaskom sumraka oživi i procvjeta. Ponekad sam toliko izgubljen da po cijelu noć uz svijeću buljim u strop i sretan sam. Presretan jer u tim trenucima uživam..da, uživam sa svojim čudnim, djetinjastim mislima. Misli su sve što imam. Iz njih proizlazi moja kreativnost, moja sloboda...moj cijeli život.

I dok život prolazi, mogu uživati u svojim sanjarenima, stihovima i to mi nitko ne može oduzeti....u svojim mislima ja sam JA....:)))))
.........................i dok lađar smrti ne dođe po mene
ja bit ću cvijet koji nikada ne vene...

Tetura cestom poput idiota
vlastita smrt mu se po glavi mota.
Smrdi po alkoholu i pomalo je lud
hladno je, a on nema kud.
Pali cigaru jednu za drugom
plače bez suza, suočava se s tugom.
Odavno on za sreću nije znao
...od onog dana kad je dušu sotoni dao.

Noću se ulicama skiće
svakodnevno gleda kako jutro sviće.
Ljudi ga izbjegavaju i to ga strašno boli
iako je skitnica
i on bi želio da ga netko voli.

Okrutan je život prema njemu bio
a i taj život okončat bi htio.
Nema u njemu života ni malo
no, ni ne trudi se jer mu uopće nije stalo...

Oznake: narkomanija

U zadnje vrijeme se sve više prisjećam mladih dana..nije da sam star, tek mi je 25, ali ono, osjećam se kao da sam proživio već 50god. Puno toga mi se izdogađalo u životu, i lijepih i loših stvari, vjerojatno kao i svakome od nas. Počevši od prve ljubavi, prve tuče, prvog okršaja s policijom isl. Jedno od najljepših iskustava koje sam doživio je koncert legendarne grupe BON JOVI..oni su za mene carevi, čak imam i njihov logo istetoviran. Takve stvari se ne zaboravljaju...ali ima i onih drugih stvari koje počnu loše, krenu nabolje i nakon par godina čovjek poželi da se sve ponovi.
Jedna od tih stvar mi se dogodila kad sam imao 16. Ubio mi se prijatelj i završio sam u tzv. Kuksi, tj. psihijatirskoj bolnici za mlade Kukuljevićeva11. Prvih dana u toj ustanovi mi je bilo užasno. Nikog nisam poznavao, zatvorili su me u akutnu sobu s dosta problematičnim klincima,tj.baš bolesnima koji ni govoriti nisu mogli. Jadna djeca.. Bio sam izgubljen, samo sam htio ići kući, ali pošto sam potpisao da želim na liječenje to nije bilo moguće. Kako su dani prolazili, bilo mi je lakše. Premjestili su me u drugu sobu..e tu je bila ekipa, doslovno. Počelo mi se sviđati u toj zgradi. Hmm, tu sam se čak i zaljubio. Nikad neću zaboraviti kad su mi počeli davati terapiju. Inače smo u zahodu pušili pljuge. Nakon prve terapije došao sam zapaliti totalno drogiran, nisam mogao govoriti. Naopako sam stavio cigaretu u usta, heh. Neću sad imenovati nikoga, ali bila nas je ekipa od desetak osoba koji smo se stalno držali zajedno i bilo je ludo..pa bili smo u ludnici :) To vrijeme provedeno u Kuksi mi je vjerojatno bilo najljepše doba života i na neki način odredilo moj život. Žao mi je samo što i dalje nismo ostali u kontaktu. Ostao sam u kontaktu sa svega dvije osobe, no i za ostale tu i tamo čujem...sjećanja iz Kukse su mi nakljepša iako od onda nosim etiketu luđaka. Družili smo se, slušali muziku, zabavljali i liječenje na kraju nije ispalo nimalo traumatično. Prvih nekoliko dana nakon što sam izašao se nikako nisam mogao prilagoditi na okolinu. Tresao sam se i u nekoliko navrata sam zvao bolnicu i rekao da želim natrag. Idućih godinu dana sam iđao na grupnu terapiju....ta prokleta Kuksa mi je zauvijek ostala u srcu i nekad mi dođe da se rasplačem kad se sjetim tih vremena...ima osoba koje bih htio ponovno vidjeti i onako dobro izgrliti...sva sreća šta uvijek imamo uspomene :)))))

Oznake: kuksa

Ok, već me dugo nije bilo ovdje, vjerojatno nisam imao inspiracije..no dobro..


Prošli petak i subotu sam imao gadnoh problema...razlog tomu je što sam ostao bez tableta. Inače pijem jako puno tableta..narkotika, sedativa, antidepresiva pa i tableta protiv bolova. Konzumiram ih od svoje 15 godine i normalno je da sam se onako jebeno navukao na njih. S godinama su mi psihijatri mijenjali terapiju, ali uglavnom su mi mijenjali jedan lijek za drugi. Ako se ne varam, rekord popijenih tableta mi je 90helexa od 1mg i nekoliko valliuma. Vjerovali ili ne, ni tad nisam uspio zaspati kako treba. Jedino sam bio jako opušten i srce mi je jedva radilo..ne sjećam se točno zašto sam ih toliko popio, no da nebi bilo zabune, nisam se pokušao ubiti :)
Jednostavno ne funkcioniram bez tableta, sama pomisao da ih nemam me plaši. Kroz godine sam postao imun na gotovo sve narkotike i sve veća doza mi je potrebna što nije ni čudno koliko ih godina već pijem. Nekako sve postane lakše kad sam lagano drogiran, pogotovo kad sam pod sedativima. Prije tri godine sam se skidao s pojedinih lijekova i uspio sam, no dobio sam zamjenske tako da praktički nisam ništa napravio samo promijenio lijek. Svjestan sam ovisnosti i htio bih se toga riješiti, ali to je tako teško...sad za vikend nisam imao ni jedne tablete..mislio sam da ću izluditi. Znojio sam se, bio nekoncentriran, tresao se, u glavi mi je bio kaos..imao sam osjećaj da će mi mozak eksplodirati...užasan osjećaj, tri noći i dana nisam oka sklopio, srce mi je udaralo ko ludo, vrtoglavica..čista koma. A kad su stigli lijekovi, par minuta nakon uzimanja osjetio sam osjećaj blaženstva, nevjerojatni osjećaj oslobađanja i napokon zaspao...nekako mi se čini da ću cijeli život gutati ta sranja, ali jednostavno sam izgubljen bez njih. Negdje sam pročitao da se lakše skinuti s koke i heroina nego s tableta. Ne znam, ali znam da je meni jako teško bez tableta. Dnevno i po dvadeset tableta popijem, a kad imam viška onda i više...valjda je to bijeg na lakši način. Na kraju ću završit kao Michael Jackson :) uglavnom, klonite se pilsa..vjerujte, nije zanimljivo...

Oznake: table

Probudio se na kauču. Maja ga je umivala mokrom krpom. Osjećao se užasno. Jedva je gledao. Zamolio je Maju da mu zapali cigaretu što je ova i učinila. Pridigao se i sjeo na kauč. Srce mu je ubrzano tuklo. Imao je osjećaj da će mu eksplodirati. Bio je slab. Maja mu je otopila jedan aspirin i uz to mu dala jedan atenalol i xanax da mu se srce malo smiri, a i bojala se za njegov tlak. On je ponovo legao, a Maja mu je otišla skuhati juhu. Nakon nekog vremena, Ben je i zaspao. Maja je cijelo vrijeme pazila na njega. Mobitel mu je stalno zvonio. Zvali su ga starci, odvjetnik i naravno, Samanta..
Samanta se užasno brinula. Nije imala pojma šta se događa s Benom i to ju je ubijalo. Zvala ga je i zvala, ali on se nije javljao. Zamolila je njegove roditelje da ovaj put ne zovu policiju jer to nema nikakvog smisla. Ben je cijelu noć prespavao kod Maje. Ujutro je napokon došao k sebi. Kad se probudio, već ga je čekala kava. Maja se užasno trudila oko njega i tko zna što bi bilo s njim da se ona nije brinula za njega i pazila ga. Ustao je, sjeo za stol, ispio gutljaj kave i zapalio.
- Čuj Majo, hvala ti na svemu.
- Bitno je da si ti sad dobro, odgovorila je s osmjehom na licu.
Maja je bila stvarno predivna. Sa svojih osamnaest godina zarađivala je za život konobarejući i brinula se sama za sebe. Nitko joj ni u čemu nije pomagao, ali ona nije ni tražila ničiju pomoć. Pijuckali cu kavu i čavrljali. Iako je Ben bio mlađi dvije godine od Maje, ona ga je gledala zaljubljenim očima. Bio je svjestan toga, no on je samo razmišljao o Samanti. Ona je bila ta koja mu je zarobila srce. Maja je bila samo usputna postaja i sad je imao grižnju savjesti zbog toga jer se prema njemu odnosila kao prema malom kraljeviću. Kad su popili kavu, pozdravili su se i Ben je otišao.

Došao je kući. Starci su sjedili u dnevnom boravku. Nisu izgledali ljuto i bijesno. Lijepo su ga pozdravili i htjeli su popričati s njim. Znao je o čemu je riječ i morao se suočiti s tim. Sjeo je preko puta njih.
- Bene, mislim da znaš šta će se dogoditi, započeo je otac. Ben je šutio i klimao glavom.
- I sam znaš da je to najbolje za tebe. Premlad si da si uništiš život, nastavio je otac.
- Znam tata, mirnim glasom je odgovorio. Mama je u suzama promatrala razgovor oca i sina. To je bio prvi put da su oni dvojica razgovarali bez povišenog tona ili svađe.
- Mama, nemoj plakati..nisam umro. Ben je ustao, došao do svoje majke i čvrsto ju zagrlio.
- Bit će sve ok, mama..obećajem ti.
- U ponedjeljak bi trebao biti tamo, najkasnije, rekao je otac.
- U redu, tata. Mogu li sada otići u svoju sobu, upitao je. Otac je odobravajući kimnuo glavom. Ben se uspeo stepenicama do svoje sobe. Popio je par apaurina, ovaj put ne da se nakljuka, nego da se smiri jer je bio jako živčan. Znao je što ga čeka. Komuna u Rijeci. Tko zna koliko će tamo morati ostati. Znao je da je to zapravo jedini izlaz i skidanje s droge. Kad je bolje razmislio, shvatio je da ne želi biti nasilnik, ovisnik ili niškoristi. Komuna je bila dobar izbor. Dovoljno je namučio svoje roditelje. Sjeo je na krevet, uzeo gitaru u ruke koju mu je kupila njegova Samanta i zasvirao lagane i tužne akorde. Do prije dvije godine bio je dobar i poslušan dečko kojeg su svi obožavali, a sad je postao običan narkoman. Svirajući akorde pjesme Who want to live forever, shvatio je da je život prekratak da bi ga uništavao. Kad je drogiran, osjećao se predivno, no to je bilo kratkog vijeka dok droga ne popusti Želio je živjeti i čvrsto je odlučio da će se skinuti s droge. Sjetio se Samante i zaplakao...volim te, rekao je kroz suze...


TO BE CONTINUED

Bez prijatelja sam ostao neki dan
Učinilo mi se da je to samo ružan san.

Da sam znao da mu je tako teško,
Pomogao bih mu nekako
Učinio bih nešto.

Bio je pun radosti i sreće
Uzeo si je život,
A život je jedan
I vratiti se neće.

Zašto si to učinio, još mi nije jasno
Ma da odgovor i nađem, sad je ionako kasno.
Još uvijek se sjećam jednog dečka
Koji je tako mlad i nevin bio
I taj mladi dečko umrijet nije smio.

Da si htio popričati s nekim
Još uvijek bi bio živ,
Ali i dalje mislim da za taj čin
Nisi samo ti kriv.

Tvoje oči su uvijek razigrane i vesele bile,
No, u dubini duše golemu tugu su krile.
Zašto prijatelju, zašto si učinio to,
Zašto si odbacio ono što ti je dao dragi Bog???

Neke su rane duboke i prejako bole
No, trebao si znati da postoje ljudi koji te vole.
I nakon toliko godina još uvijek fališ,
Ti si među anđelima i za nas ljude ne mariš.

Prijatelju moj, da te mogu vratiti
Učinio bih sve,
Znam da je kasno, ali i dan danas
Bih dao život za tebe...







Veljku Besaku (2004-2013)

Dragi Veljac, nadam se da uživaš gore, da cugaš žuju i pališ pljugu za pljugom. Jebi ga, premladi smo bili..svega 15god. Nismo znali ništa o životu, a iskreno, ja ni danas ne znam ništa. Vjerojatno znaš da se ni nakon 10god nisam odrekao kose. Lijepo ste me zajebavali, ali neka. Evo deseta godina prolazi bez tebe, a imam osjećaj kao da smo jučer u Charliju pili. Onaj stol u čošku je još uvijek tamo, tamo sam te zadnji put vidio. Nažalost. Sad za tim stolom sijede neki drugi klinci, zreliji od nas. Zašto si to napravio....znaš koliko je ljudi bilo na tvom pogrebu, najgore je bilo vidjeti tvoj lijes. Evo, i sad mi se plače. Poslije pogreba smo bili na pizzi i shvatili da te nitko nije dobro poznavao. Uvijek si prvi letio iz razreda da zapališ. Jednom si donio motorku u školu...to je u anale ušlo. Da si bolje promislio, danas bi imao 25godina...Kolega, uživaj tamo gore i pazi na nas...uskoro ćemo opet pit, samo u drugom kafiću. Volim Te....NIKAD ZABORAVLJEN